BOBOVAC
OD
KULINA BANA I DOBRIJEH DANA
(narodna izreka)
NAŠA
DOMOVINA JE BOSNA
Ime «BOSNA» u pisanim tragovima spominje se
još u 10. vijeku. Najstariji pisani dokument (rodni list) o državi Bosni je
povelja bana Kulina Dubrovčanima, sastavljena 29.08.1189. Ban Kulin ovom
poveljom garantuje slobodu trgovine u zemlji Bosni kojom vlada.
Stanovništvo srednjovjekovne Bosne različito
se nazivalo, a najčešće «Dobri bošnjani». U vrijeme osmanske Turske nazivani su
Bošnjacima. Austro-ugarska vlast nazivala ih je i «Muhamedanci». U doba sve tri
Jugoslavije nazivani su po svojoj vjeri Muslimani. Na 2. bošnjačkom saboru 28.
09. 1993. godine u Sarajevu prihvaćen je i ponovo vraćen u upotrebu naziv «Bošnjak».
Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Prvi
spomen bosanskog jezika je u spisu grada Kotora od 03. 07. 1436. g. Ime
“bosanski jezik” ostaće u upotrebi među Bošnjacima sve vrijeme Turske i
Austro-ugarske uprave do 1918. kada je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
tj. Jugoslaviji stavljen van upotrebe i bio preimenovan u srpsko-hrvatski
jezik. Takvo stanje je ostalo i nakon 1945. sve do 1991. kada je naziv
«bosanski jezik» ponovo vraćen u upotrebu.
U srednjovjekovnoj Bosni Bošnjaci su
pripadali različitim vjeroispovijestima. Najviše ih je slijedilo Crkvu
bosansku, čije se učenje bitno razlikovalo od učenja katoličke i pravoslavne
crkve; u stvari, bila je to sinteza ranog kršćanstva, perzijskog dualizma i
slavensko-ilirskih predanja i običaja. Pripadnici Crkve bosanske nazivali su se
«bogumili», a nekad i patareni ili babuni.
Po uspostavi turske vlasti, a neki tvrde još
i ranije, najveći dio Bošnjaka prihvata novu vjeru «islam». Pored bogumila,
islam prihvata i znatan broj pravoslavnih i katolika. Sa islamom, stanovništvo
Bosne prihvata i naziv Musliman u značenju sljedbenika islama. U nauci i praksi
termini Musliman, bosanski musliman ili Bošnjak-musliman, mada različiti,
uvijek će označavati jedno: autohtonog stanovnika zemlje Bosne, sljedbenika
islama.
Neki tragovi ranijih kultova, vjerovanja i
religija među Bošnjacima-muslimanima, još uvijek se mogu prepoznati u
svakodnevnom životu, narodnim običajima, pjesmama i slično. Apsolutno je nemoguće
u tako dugom vremenskom periodu isključiti miješanje naroda i vjerovanja. Isto
kao što su mnogi Bošnjaci živjeli izvan Bosne, tako su i mnogi drugi narodi živjeli
kraće ili duže vrijeme u Bosni.
Ipak, još je istoričar Ć. Truhelka pisao
«da su Bošnjaci najstariji i najčišći Slaveni u Bosni...», što su kasnije u
svojim djelima potvrdili M. Filipović, Š. Kulišić i M. Hadžijahić.
Samostalnom srednjovjekovnom bosanskom državom upravljala je
bosanska vlastela – rusaga bosanskog, na čijem je čelu bio prvo «ban», a
kasnije «bosanski kralj».
Nakon propasti bosanskog kraljevstva, Bosnom u sastavu
Turskog carstva upravljaju «bosanski namjesnici», valije i veziri. Sličan
status Bosna će zadržati i nakon Austro-ugarske aneksije, do uspostave
Kraljevine SHS, a zatim Jugoslavije, a što je manje-više poznato.
Kao glavni domaći bosanski elementi u srednjovjekovnoj
zajednici jesu: u politici – samostalna bosanska država; u administraciji –
samostalna bosanska vlastela; u religiji – samostalna bosanska crkva; u
pismenosti – pismo bosanska ćirilica; u umjetnosti – nadgrobni spomenik
bosanski stećak; u načinu odijevanja – bosanska nošnja itd.
Ukoliko Bošnjaci-muslimani žele bolje da upoznaju svoju prošlost
i upotpune vlastitu sliku svoje istorije i da je onda pokažu i drugima, treba
da znaju da je to apsolutno nemoguće bez poznavanja islama, objektivnog
sagledavanja procesa prihvatanja islama na Balkanu uopšte, a napose Slavena
koji su se u šestom vijeku tu doselili. To je iz razloga što je proces
prihvatanja islama bio temeljni i odlučujući faktor u formiranju Bošnjačke
nacije i poput onog što se desilo kod Srba i Hrvata i procesa prihvatanja
pravoslavlja i katoličanstva.
Danas je u praksi uobičajen stav da su svi Bošnjaci
muslimani, da su svi Srbi pravoslavci, te da su svi Hrvati katolici, po
vjeroispovijesti; međutim, proces izrastanja ove tri nacije bio je dug, težak i
na momente vrlo tragičan.
Vrlo je bitno da se zna da su slavenska plemena, koja su
skupa sa plemenima Avara i još nekim naselila ova područja, a koja su u to doba
bila naseljena plemenima Ilira, slijedila paganska učenja i kultove i da nisu
pripadali ni jednoj od tri velike svjetske religije, kako oni, tako ni Avari,
ni Iliri. Da li je, ili nije, i koliko bilo kontakata sa islamom, hrišćanstvom
i kršćanstvom, prije i u toku naseljavanja Balkana, su pitanja oko kojih stručnjaci
vode polemiku.
Dakle, u trenutku kad su naselili Balkan, Slaveni su se našli
u poziciji da prihvate neko od ova tri učenja, koja su u to vrijeme već
dominirala najvećim dijelom poznatog svijeta. U sva tri slučaja donosioci tih
religija bili su uvjetno rečeno stranci. Slaveni su hrišćanstvo primali od
Vizantijaca, kršćanstvo od Rimljana, a islam od Turaka.
Iz svih ovih razmatranja ne treba eliminisati stara ilirska,
slavenska, perzijska i druga učenja i kultove, koja su imala znatan uticaj na
sve tri nove religije, a posebno su kulminirala formiranjem samostalne i u
svijetu jedinstvene Bosanske crkve.
Nakon turskog osvajanja Bosne najveći dio domaćeg stanovništva
prihvata islam, a među njima sljedbenici Bosanske crkve – bogumili. Islam su
primali svi slojevi društva: članovi kraljevske porodice, vlastela, prvaci
crkve, običan svijet. Proces prihvatanja islama pored Bošnjaka obuhvatio je i
najveći broj Albanaca, Roma, Pomaka u Bugarskoj, Torbeša u Makedoniji i
Goranaca na Kosovu.
Sve do iza drugog svjetskog rata populacione prilike Bošnjaka
– muslimana bile su nestabilne.
Osim što su bili vojno obavezni kao podanici Turskog i
Austro-ugarskog carstva, i u Kraljevini Jugoslaviji, gdje su često i mnogo
ginuli, njih su satirale i druge pošasti: glad i neimaština, epidemije kuge,
vremenske i druge nepogode.
Posebno je broj Bošnjaka-muslimana opao nakon ulaska Austro-ugarske
vojske, kada se računa da ih je iz Bosne u muhadžerluk u Tursku i druge
muslimanske zemlje iselilo više od 160.000.
Nakon genocida u toku I i II svjetskog rata, neki dijelovi
Sandžaka i istočne Bosne potpuno su ostali bez Bošnjaka-muslimana.
Skrivena asimilacija nastavljena je i nakon 1945. i uspostave
socijalističke Jugoslavije, nepriznavanjem bošnjačke nacije sve do 1971.
godine, iako su po popisu iz aprila 1991. u tadašnjoj Jugoslaviji bili treći
narod po brojnosti (2.376.000). Preko 80% od ove brojke živjelo je u Bosni i
Hercegovini (1.905.000) ili 43,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.
-
banovi i kraljevi srednjovjekovne Bosne –
Bosanski vladari u srednjem vijeku su u većini slučajeva
vladali samostalno, ali je bilo i prilika kad su bili prisiljeni da traže zaštitu
ili patronat susjednih država; a nisu bili rijetki ni ratovi između njih samih
za prijestolje i povlastice.
Mjesto stolovanja bosanskih vladara bilo je tokom istorije
različito, zavisno od prilika, to su većinom utvrđeni gradovi Bobovac, Jajce,
Ključ i drugi. Po nekim podacima u Bobovcu, pored Vareša, čuvana je jedno
vrijeme i kruna bosanskog kraljevstva.
Pad Bobovca 19.05.1463. g. općenito se uzima kao dan propasti
samostalnog srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva.
Ovdje donosimo imena poznatih bosanskih vladara, ne računajući
manje prekide zbog borbi oko prijestolja i vlasti:
- ban
Borić (1154-1163)
- ban
Kulin (1180-1204)
- ban
Stjepan (1204-1232)
- ban
Matej Ninoslav (1232-1250)
- ban
Prijezda Kotromanić ((1250-1287)
- ban
Stjepan I Kotromanić (1287-1322)
- ban
Stjepan II Kotromanić (1322-1353)
- ban
(kralj) Stjepan Tvrtko I Kotromanić (1353-1391)
- kralj
Stjepan Dabiša (1391-1395)
- kraljica
Jelena Gruba (1395-1398)
- kralj
Stjepan Ostoja, prvi puta (1398-1404)
- kralj
Stjepan Tvrtko II Tvrtković, prvi puta (1404-1408)
- kralj
Stjepan Ostoja, drugi puta (1408-1418)
- kralj
Stjepan Ostojić, otac Tomaša Ostojića (1418-1421)
- kralj
Stjepan Tvrtko II Tvrtković, drugi puta (1421-1443)
- kralj
Stjepan Tomaš Ostojić (1444-1461)
- kralj
Stjepan Tomašević (1461-1463)
Bosanski vladari, banovi i kraljevi, u najvećem broju su
slijedili učenje i vjerovanje Bosanske crkve. Zna se pouzdano da su se
posljednja dva bosanska kralja Tomaš Ostojić i Stjepan Tomašević odrekli
bogumilstva i prihvatili katoličanstvo.
Pored kraljevske porodice u Bosni je bio i znatan broj
vlastelinskih, plemićkih porodica sa istaknutim stepenom autonomnosti i
samostalnosti u odnosu na kraljevsku vlast. Ta autonomnost često je bila izvor
za svađe i međusobne sukobe.
Najpoznatije vlastelinske porodice – Rusaga bosanskog su:
Kotromanići, Kovačevići, Pavlovići, Kosače, Radinovići, Vojsalići, Hrvatinići i
druge. Srednjovjekovna bosanska država u svemu je ličila na druge susjedne
feudalne države u Evropi.
BOSANSKA
PRIJESTONICA – BOBOVAC
-
stolni grad bosanskih kraljeva –
U historiji srednjovjekovne Bosne, mjesto glavnog grada
mijenjalo se nekoliko puta. Prvobitni stolni grad bosanskih vladara bio je oko
današnjeg naselja Moštre kod Visokog. Usložnjavanjem vojne i političke
situacije, čestim upadima neprijatelja, državne institucije su premještene u
Bobovac. Formiranje prijestonice u Bobovcu nije bilo slučajno: konfiguracija
terena, planinski lanci, izuzetno nepristupačni prilazi bili su osnovni razlozi
za to. Bobovac i sva okolna područja u dolini rijeke Bosne pripadali su
dinastiji Kotromanića i nazivani su kratko «Kraljeva zemlja».
Srednjovjekovno zdanje Bobovca izgrađeno je na ostacima antičkog
i ilirskog naselja. Bobovac je izgledao faktički neosvojiv grad. Po prelasku
kralja Stjepana II Kotromanića u njega, Bobovac će u narednom periodu dijeliti
sudbinu cijele Bosne.
U vremenu od 1404-1410. za vrijeme građanskog rata između
Tvrtka II i Stjepana Ostoje, Bobovac je više puta mijenjao vladara.
U ljeto 1416. ugarska vojska u savezništvu sa kraljem Ostojom ulazi u Bobovac,
ali ga brzo napušta.
Bobovac je pokušao osvojiti i srpski car Dušan, ali ga je
kralj Tvrtko II u tome spriječio i potukao do koljena.
Progoni bogumila od strane katoličke crkve i inkvizicije bili
su naročito surovi i imali su za posljedicu nekoliko ratova i opsada Bobovca.
Istorija bilježi i građanski rat između kralja Stjepana Tomaša
i vladara Hercegovine Hercega Stjepana Kosače koji se stavio u službu zaštite
bogumila. U dva navrata 1449. i 1459. ogroman broj bosanskog naroda pobjegao je
sa svojim vjerskim vođama starcima, djedovima i gostima u Hum (Hercegovina) i
na tursku teritoriju tražeći zaštitu ispred katoličke inkvizicije.
Ovakvi progoni doveli su do totalne destabilizacije i ubrzali
nestanak bosanske države.
Ulazak turske vojske
bio je samo završni događaj ovih nesretnih dešavanja. Po opkoljenju i nakon
samo tri dana opsade, vojvoda Radak, zapovjednik vojne posade Bobovca, predao
je grad. Kralj Stjepan Tomašević i njegov stric Radivoj izbjegao je u utvrđeni
grad Jajce, koji je proglasio novom prijestonicom. Osvajanje grada od strane
Turaka bilo je šokantno, jer je grad praktično izgledao neosvojiv
..........................................................................................................................................
Na uspomenu mome bratu Avdiji Muftiću,
diplomiranom profesoru pedagogije i psihologije
(1952-1992)
UVOD
Prvi neposredni povod za pisanje i izdavanje ove knjige jeste izjava direktora Turističke zajednice u Varešu, po nacionalnosti Hrvata, a po vjeroispovijesti katolika, na jednoj od sjednica Općinskog vijeća u Varešu. Naime, kada smo razmatrali izvještaj o njegovom radu rekao sam da ni kao Bošnjak-musliman, ni kao vjernik, ne mogu prihvatiti i podržati taj izvještaj, jer je vidljivo da promoviše samo hrvatsku naciju i katoličku vjeru, ne uvažavajući činjenicu da je Vareš multietničan i multikonfesionalan grad. Navedeni gospodin ironično je replicirao riječima:
“Ja bih rado promovisao i bošnjačku tradiciju i kulturu, ali šta ja mogu kad se u Varešu nema šta pokazati!”
Ja sam ovu izjavu i kao Bošnjak-musliman i kao Varešanin shvatio vrlo ozbiljno i razumio da ovo nije nikakav pojedinačan istup, već parola jedne politike, koja sistematski u zadnjih 125 godina zatire u Bosni sve što je bošnjačko i muslimansko. Shvatio sam da je iza ove izjave planirani sistem koji je nama Bošnjacima 125 godina uskraćivao pravo na naciju, ime, jezik, tradiciju i kulturu. Sredstva za ostvarenje takve politike su se mijenjala, od oružja do laži, a cilj je ostajao uvijek isti: uništiti i obezvrijediti.
Drugi povod jesu trenutni radovi na obnovi i restauraciji kraljevskog grada Bobovca, bez znanja i saglasnosti općinske vlasti u Varešu. Ako je cilj da se Bobovac zaštiti i sanira, kako se govori, to bi bio hvale vrijedan čin, ali je, prema mojim saznanjima, zaobiđena zakonom propisana procedura i stručne institucije u zemlji koje se, inače, time bave. Međutim, ako je cilj da se pod plaštom obnove Bobovca na njemu istaknu katolički križevi i hrvatska šahovnica, bez ljiljana, onda je to gore nego da se Bobovac nikad ne obnovi. Na taj način ne da bi se samo falsifikovala istorija, nego bi se na još jedan perfidan način minimizirao udio Bošnjaka u zajedničkoj baštini Bosne. Postavljam pitanje: zar na Bobovcu može stajati neka druga zastava osim bosanske?
I jedan i drugi povod sadrže dio gorke istine da i sami Bošnjaci Vareša ne pokazuju dovoljno interesa za svoju prošlost, baštinu i tradiciju. Nešto uzurpiranjem od drugih, nešto vlastitom nemarnošću mnogo toga je zauvijek u nepovrat nestalo i svakim danom je manje onog što ostaje. Želja mi je bila da ono što je nestalo barem zapišem i na taj način sačuvam, a ono što je ostalo da evidentiram i na to ukažem i time privučem pažnju i pozornost.
Sasvim je sigurno da ova knjiga ne sadrži sve, jer to nije ni moguće. Mada sam lično više od dvadeset godina skupljao neke podatke, amaterski, u toku prikupljanja samih materijala za knjigu bilo je dosta poteškoća, jer je literatura oskudna, ograničena, nedostupna, a često i kontradiktorna. Kako tema zadire u duboku prošlost, neke aspekte naveo sam okvirno i u približnim određenjima. Veći dio knjige jesu i predanja koja sam lično bilježio i sakupljao od većinom starijih ljudi, od kojih su mnogi već pomrli; neka im je Allahov rahmet.
U principu sam izbjegavao izvlačenje vlastitih zaključaka oslanjajući se na dokaze i stavove drugih; ondje gdje sam to uradio, to sam i naveo.
Za pojedine teme dao sam kraći ili duži uopšteni uvod radi razumijevanja stanja Bošnjaka u tom dobu općenito.
Pokušaja da se istorija, baština, tradicija i kultura Bošnjaka-muslimana Vareša uokviri u jednu cjelinu, kako mi je poznato do sada nije bilo. Iako je i ova knjiga sadržajno jedna cjelina, ipak i ona je samo jedan fragment ili zbirka priloga za monografiju Vareša, ili monografiju Bošnjaka Vareša koju bi eventualno radila grupa stručnih ljudi od nauke.
Nadam se da će nakon objavljivanja ove knjige, za koju sam izabrao simboličan i poetičan naslov «Gdje je zrno klicu zametnulo», razmišljanje i svijest Bošnjaka-muslimana Vareša krenuti, ne u drugom, nego u ispravnom pravcu, a to je očuvanje identiteta i kontinuiteta bošnjačke nacije i vjere islama na ovim prostorima.
Zahvaljujem se svima od kojih sam u toku pripreme ove knjige dobio pomoć i podršku. Na prvom mjestu mojoj hanumi Maidi koja je sve tekstove pregledala i lektorisala, i mojim kćerkama Mubini i Sabiri, koje su imale razumijevanje zbog moje zauzetosti.
Zahvalnost dugujem i Jasmini Šijak, direktorici Opće biblioteke Vareš i Krešimiru Romiću, rukovodiocu Zavičajne zbirke Vareš.
Posebnu zahvalnost dugujem gospodinu Operta Ramizu bez čije pomoći ovaj projekat ne bi mogao biti realizovan.
Sejh Muftić hadžija Azmir
Izdavač: RIFAIJSKO-BEDEVISKA TEKIJA VAREŠ
Za izdavača: VEHID MUFTIĆ
Obrada teksta: MAIDA MUFTIĆ
Ilustracije: MIRNES AJANOVIĆ
Saradnici: DŽENANA BEŠIĆ,ERMIN MUSA,MEVLA ALIĆ
Recenzenti: ZIJAD ESKIĆ, dipl. orjent.
ELVEDIN KLISURA, dipl. teolog
